USK – kanton bez helikoptera i bez dovoljno vatrogasne opreme, ali sa vječnom vizijom aerodroma

Dok se Plješevica danima guši u dimu, a vatrogasci se na nepristupačnom i minski sumnjivom terenu bore do iznemoglosti, jedna činjenica bode oči: Unsko-sanski kanton u ključnim trenucima nema vlastiti helikopter za gašenje iz zraka, ni dovoljno savremene protivpožarne opreme. Sve što smo imali – bila je molba upućena višim nivoima vlasti i čekanje.

Požar na Plješevici pokazao je to bolno jasno. Kada je situacija eskalirala, pomoć iz zraka nije mogla doći iz kantona, nego se čekao helikopter Oružanih snaga BiH iz Rajlovca, odnosno Banje Luke. Jedan planirani dolazak čak je i opozvan zbog upozorenja o minskoj sumnjivosti terena, pa se ponovo satima usaglašavalo, tražila garancija BHMAC-a i slala urgencija za urgencijom. U međuvremenu je vjetar iznova razbuktavao vatru koja je već bila skoro ugašena.

Šef bihaćke Civilne zaštite to je sažeo u dvije riječi – „resursi su prenapregnuti“. I nije se žalio na ljude; ljudi su, naprotiv, danonoćno na terenu. Žalio se na sistem koji te ljude šalje na planinu s bačvama vode koje se ručno podižu uzbrdo, dok se pomoć iz zraka mjeri danima administrativnog dopisivanja.

A sada druga strana iste medalje. Već godinama se u Unsko-sanskom kantonu, kao jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata, forsira izgradnja Međunarodnog aerodroma Bihać na lokaciji Golubić. Prema aktuelnoj projektnoj dokumentaciji, ukupna procijenjena vrijednost projekta iznosi oko 170 miliona KM – oko 72 miliona eura. Jedini investitor je Vlada Federacije BiH, koja je od 2017. do kraja 2025. godine u projekat utrošila oko 22,7 miliona KM, uglavnom na eksproprijaciju zemljišta i projektnu dokumentaciju.

Deset godina nakon osnivanja preduzeća i polaganja kamena temeljca, aerodrom još uvijek nema ni raspisanu javnu nabavku za glavne radove na pisti. Direktor preduzeća otvoreno priznaje da se nabavka ne može raspisati dok se ne osigura novac, a da u budžetu za ovu godinu planiranih pet miliona KM „nije dovoljno ni za početak ozbiljnih radova“. Kada će prvi avion sletjeti – niko više ne daje konkretan datum. Čak i sami nadležni sada su oprezniji nego ranije, kada se spominjala 2027. godina.

I tu se otvara suština problema. Kad god je riječ o aerodromu, u javnosti se konstantno spominju milioni – milioni utrošeni, milioni planirani, milioni koji tek trebaju doći. Sve to za projekat za koji niko ne zna kada će zaista biti izgrađen, niti kolika će stvarna korist od njega biti za građane. Istovremeno, u opremu za hitne situacije – helikopter, cisterne, savremena vatrogasna vozila i sredstva zaštite – ulaže se slabo ili nikako.

Ne treba biti protiv aerodroma da bi se postavilo jednostavno pitanje: kako to da za projekat čiji je kraj i dalje neizvjestan, a cijena vrtoglava, uvijek postoji politička volja i redovna budžetska stavka – a za sistem zaštite koji štiti ljude i šume ovdje i sada, te volje kao da nema?

Aerodrom je vizija budućnosti i, ako se ikada završi, može donijeti korist kantonu. Ali požari su sadašnjost, i to ona koja se ponavlja svakog ljeta. Kanton koji graniči s Hrvatskom, koji ima ogromne šumske komplekse i minski sumnjiva područja, morao bi imati vlastite kapacitete za odgovor na ovakve nesreće – ne da svaki put zavisi od toga hoće li i kada helikopter stići iz drugog dijela države, koji je u istom trenutku potreban i na Grahovu i na još nekoliko požarišta.

Prioriteti se ne dokazuju svečanim najavama i vizualizacijama pista. Dokazuju se onda kada zagusti – a ovog ljeta je zagustilo, i pokazalo šta nam zapravo nedostaje. Ulaganje u sistem zaštite i spašavanja nije trošak koji se odgađa „dok se ne osigura novac“. To je ulaganje u ljudske živote, imovinu i prirodu – jedini kapital koji, jednom izgubljen, nikakav aerodrom ne može vratiti.

Ovaj tekst predstavlja komentar i stav redakcije. Zasnovan je na javno dostupnim izjavama nadležnih službi i podacima o projektu aerodroma iz medijskih izvora (Forbes BiH, Oslobođenje, N1, Radio Bihać).